Treba li reći

Da ne čekam boju zime

Kad jesenja polja

U meni zakoračaju...

Ako možeš znati -

Jesam prasak i jeka jesam

Nad sivilom kamena

I u ludilu svijeta ostao

Čudesnim urama obasjan.

Na trenutak odložio Bibliju,

Kvantnu fiziku i tužno

Glasanje ključa ljudskih spoznaja.

Gledam kako drhte

Membrane pamćenja

Ni na što oslonjene, ni u

Tvoj povratak, ni u Tvoje Jesam,

Ni u Tvoje nikad više Nisam

Treba li reći žudnju, dan

Obješen o nebo, sagoren

U oku tvom kad ruža je otvarala

Latice kao što oči čeznu

Za bezdanom daljinâ...

Ili šutjeti kad se

Unatoč svemu Tvoje lice

U dubokoj noći nad kamenim

Škrapama ogledâ,

Pa se gasi kao plava

Svjetiljka u beskraju,

Kao kose snježnim gorama

Počešljane, ili kad slušam kako

Na starom tavanu postelju spremaš

Obučena u teške kiše, obasjana

Oblikom jave,

Zemljom

Zagrljena.

mirkopopovic