KOČIJE NEBESKE

VEĆ ODAVNO JEZDIŠ

Još uvijek

mada sve rjeđe

srećem tvoje školske drugare

dragi moj brate

rukama zgužvanim poglade

na potiljku čuperke bijele

gledaju unuke svoje

u koloni mladosti

na maturalnoj šetnji

i na ekskurzije ih prate

već trinaet godina dugih

ti kočije nebeske jezdiš

a meni fali tvoja ljubav

„anđela moga čuvara“

i osmjeh tvoj blagi

kojeg svakoga jutra

u ogledalu svome vidim

progutam suzu

što iz srca mi krene

i zamolim Svevišnjeg

da ti najbolje konje-sokole dade

da neprekidno jezdiš

između moga ogledala

i raja - tvog nebeskog utočišta

i sad te beskrajno voli

tvoja sestra!

Herlen, 19. 06. 2013.

Safeta Osmičić