"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog." - Julio Cortazar 

Ne može me ništa spriječiti u čuđenju.

Može u svemu ostalom. Kad ti kažem.

Može i da ti saopštim ovo.

Ugasi samo svjetlo.

Oduzme boju glasovima.

Ali u čuđenju-Ništa.

Bolnim ću se mislima zabaviti prekidačem.

Može me strpljenje odučiti od čekanja.

Higijena duha od stvaralaštva.

Nedostatak na tijelu od estetike.

Žena od ljubavi.

Apsurd od percepcije.

Bog od milosti.

Sve od svega. I od jednoga.

Od čuđenja…Ništa.

Ne mogu se načuditi tome.

I sad, dok ti pričam ovo, eho odzvanja.

I mada sve svoje uši naćulim,

Pod dlanovima, usnama, bubrezima…

Pod razlozima,

(Gdje razlozi uvijek nalaze opravdanja?)

Ne mogu mu odrediti mjesto.

Kao da mu je postojanje bezprostorno.

Pa se ne mogu načuditi otkud mu toliko vremena

Da se zabavi sa svim.

Ne znam. Ne mogu se načuditi.

Da sam pjesnik rekao bih da me liže,

Kao krava tele.

Hrapavim jezikom skidajući ostatke prljavštine

I vlagom pljuvačke nagovještavajući topli mlaz iz vimena.

Ali me gleda tako blesavo, tupo, začuđeno,

Ne štedeći ludila oku,

Da počinjem da sumnjam, vidovito,

Da mi samo uzvraća pogled

Edin