Moja nada visoko je
iznad dosega tvojih ruku.
U svijetu i dalje nasmijanom
u vakuumu otpornom
na udarce i kletve
sad čujem ptice, vjetar, tišine.
Ne spuštam više misli u postelju
kao umorni ribar mreže
zaveden mjesecom i tišinom.
Zato čuvaj taj podmukli zalog
želje pod kapcima
nagomilan do pucanja
za svijet prehladan da utopli.
Uskomešaj razum
naoštri očnjake
presijeci bol.
Uspravno i ponosno
kao kad si stajao iznad moga
posječenog korijenja
a ja kiša koja ne jenjava
lomila daljine.
Moja nada visoko je
iznad dosega tvojih ruku.
Previše godina u dnu je sjećanja.

luciapavlovic