Danas neću pisati za tebe
samo ću te voljeti.
Onako kako se vole proljeća
kad zazimi pod rebrima
i oseke iz srca odnesu
naplavine čekanja ljubavi.
U sanjivom ritmu sati
osluškivat ću tvoje bilo
među koricama knjiga još
nepročitanih i voljeti te
kao jedna od onih žena
što čekaju sinove i muževe
s pismima u njedrima
pred modrim grlom mora
šapćući rožarije.
Danas neću pisati za tebe
samo ću te voljeti
kako se trešnja u vrtu
voli s beharom.
Čežnjo nezamisliva.

luciapavlovic