( pismo Adni )

znam da ne možeš
zamisliti mene kao dijete
koje prislanja uz grudi nemirnu pticu
i da se ne možeš sjetiti
jednog lahkog snijega u aprilu
kad mi je tvoja mati dopustila
da te i ja na trenutak
uzmem u naručje
(i ne znam je li ti ikad pričala o nama

o tome kako smo se sreli
i kako sam ja odmah ostao trudan
gledajući je u oči)
znam da si puno toga već naučila o čovjeku
i o ljudskoj duši da znaš
( često te zamišljam kao buduću doktoricu

i evo,donosim ti ponekad svoje oči na pregled
da mi nađeš sebe u njima
da mi prepišeš duge šetnje sa sobom
i svoje ruke oko vrata

makar jednom dnevno
vlažan kao pokisla košulja
jedan poljubac u obraz
onako da pukne kao nekad)
...
i možda još ne možeš razumjeti
zašto ponekad ptice odlaze iz gnijezda
kao što je sva nježnost iz mene
možda otišla s tobom
( možda otac i jeste samo ono
što ostane kad sve izgori)
u te tvoje velnave kose i duboke oči
i možda ću se i ja vratiti jednom
kako se vraćaju ptice
na nekom trgu studenom kao ovo jutro
prepoznati te kao sretan golub
( i ne bi bilo loše
da ugovorimo neki znak
da budeš sigurna da sam to ja

možda da ti kljucnem jagodicu na kažiprstu
ako ispružiš dlan)
...
jer na trgovima koje sam vidio
neke su curice živjele u sahat-kulama
ili nalik na male crkvice u predvečerje
uplašene dugo kucale
na nebeska vrata
ali neću sad da ti pričam o tome
nećeš razumjeti
život je lijep
i ja ću uvijek odnekle puhati u malo
svileno jedarce tvoje
 
Haljinice,
moram ti priznati nešto
što se tiče samo nas dvoje
ja nikad zapravo nisam ni bio sretan
kao nekad kad živjesmo u nekoj danskoj luci
na nekom brodu, u nekoj kabini bez prozora
i kad sam te vodio da vidiš patke
na malim jezercima na amageru
ne znam da li se i ti sjećaš
( jedna te je kljucnula za prstić
i ja sam te ludak slikao kako plačeš
...
zato mi moraš vjerovati na riječ)
bog nas samo jednom toliko voli
da se i sam odluči poigrati s nama
puštajući nas da rađamo djecu
i ja sam beskrajno sretan
što sam rodio baš tebe
( zapamti, to je najljepša igra
i tvoja majka nas je toliko voljela
da je sav bol rađanja
uzela na svoju dušu

ali takve su majke
vidjećeš to i sama
kad budeš)
kažem ti, život je čudesno lijep

čuo sam jednom žalosno drum
i tiho kako plače za ljudima
koji su prošli zamalo prije mene

vidio sam ljude kao košulje
kako su skidali svoje glasove
i bacali ih u rijeku
da zarone u nju
i pjesmu je uvijek teško čuti

jer rijeka ponekad nosi kamen
ali nikad ne šumi uzalud
...
i znam da ne možeš
zamisliti mene kao dijete
koje prislanja nemirnu pticu uz grudi
da se ne možeš sjetiti
jednog davnog snijega u aprilu
...
ali zapamti, ti ćeš uvijek biti
moja nemirna ptica, beharu moj nježni
moj lahki aprilski sniježe

Mensur Ćatić