Dijamantnom iglom
kao kristalom od oka
poprilično zarezana
od jutros okrenuta ploča
iako nisam sasvim odustala
od izvrnutih bodlji naopako
znaš li koliko dugo
dugo se svijam
sasvim sama
otkako te poznajem
nikad se riječ moja
nije oslonila na papir
onako kao na tebe
do trenutka dok nisam
trn iz oka izvadila
izmolila deset sagrješnosti
u okviru praznovjera ogledala
potom izdahnuvši
zamahnula rukom
na razbijeni zagrljaj
i ulijepila baš sve
potrošene trenutke
da se ne rasipaju
u slavu beznađa
još tinjam u stopalima
drugog voltnog sunca
kojem sam se obećala
samo naizgled sva svoja
po svoj prilici zgasnuta
