može se napisati pjesma
i o tome kako se organski
hrani nečije odsustvo
(dok se misao trudi
da prepozna) sebe
život i smrt na kušnji
otprilike

hibernacijom serotonina
dok postajem kap
oktobarskih grozdova
brojeći aritmične drhtaje
staklenih kuglica
oko vrata

smještam potpuno
izvana ćuteći
uzvrištala čekanja
bez presedana
boje se urnebesno smiju
a trebalo bi baš
trebalo bi

otšutiti sve ono
unutra što je ostalo
i miriše na nerealno
praznovanje iluzija.

Danja Đokić