Probude, u noći, šumorom jablana.
Ustaješ, u riječ uzalud prevodiš
glasanje duše nježnije od sjećanja.

Zanesen ognjem i snom svoga bića
otvaraš prozor, cjelinu htio bi
osmisliti, tu vječnu opsjenu 
što harmoniji izmiče.

Probude neke noći, zadrži te šumor
lišća, dalek kao zvijezde nad
rodnim gorama što plivale su
u očima dječaka.

Kamen, nikad izdubljen u srcu,
u moru tamnom, dubiš jer htio bi
s lišćem preko svjetova
u noći kad Majčina suza zaiskri
ona što ne će, nikad ne će
isplakati život, ni u deltama srca,
ni po prahu uzvodno do izvira prvog.

 


Smrdengrad, 2008.