rekla je da će živjeti
u mojoj trešnji
da će ih jesti i pljuckati košpice
iz kojih će oko nas niknuti
pleme naše krupnooke djece
ali kažem ti, jebeš poeziju, prijatelju
posjeći ću tu trešnju
i neka se nebo sruši na moje pjesme
na mene i na nju
znaš li kako mi je pričala
o vuku i vučici stjeranim na zaleđeni
vrh planine blizu mjeseca
čiju su tajnu jedini znali
rekla je ovako: imam sedam jena
i želim puno trešanja za njih
na pijaci ovoj u isfahanu
i crtala mi je grančicom od trešnje
u pijesku šare ćilima
koje tamo vidi
ali, kažem ti, jebeš poeziju, prijatelju
šutnuću tu prašinu nogom
i bacati u rijeku svaki nađeni jen
dok se ne vrati iz isfahana
dok ne siđe s moje trešnje
dok se ne pretvorim u vuka
na toj studeni vrelu njušku da joj ljubim
u očima tu žutu pjegicu što je svjetlo
od kojega ne vidimo naš jedini dom

čiju tajnu u ovim vučjim tijelima
sakrivamo vječito prognani

Mensur Ćatić