Gledam ih kako bježe. U samoću lizati rane.

I zaboraviti svinjariju. Umotati se u nostalgiju.

Utopiti se u maštu.

Nemojte bježati, kuda bježite,

samo štakori bježe.

Trče, da zakopaju zadnju suhu kost.

Trče, da bi pristali onkraj, kad se sruši most.

Ali most se već ruši.

I onkraj se umire.

I onkraj su jednaci. Isti. Crni vukodlaci.

Skrivaju, da bi ostali sasvim neopredijeljeni.

A prošlo je ono vrijeme, kad smo bili neuvršteni.

Sad je vrijeme da digneš glas.

Sad nije vrijeme za »vas« i »nas«.

Sad je vrijeme za bunu. Za ustanak. Krik. Protest. Jesmo li već budni?

Da Slovencu priliči slovenska pjesma, to Trubar je spoznao.

Da je Kranjcu zemlja zdrava već je Valentin rekao.

Svim galiotima vile u trbuh – Ivan Pregelj je vikao.

Kraljevima na Betajnovi Cankar nas je plašio.

A Župančič, idealist: Domovino, ruku mi daj.

Pali smo. I to duboko, znaj.

Krš je blatan. Klanac je strm.

A iznad njega samo budističko pile kljuca grm.

Gledam ih kako bježe. Svaki u vlastitu utopiju.

U šank filozofiju, u ego-tripove, šund i apatiju.

Da li da bježim? Il' da se krijem?

Pa i mene peku rane.

Misao kilavu u glavi grijem

kako da umu bistrinu damo.

Al' doći će vrijeme kad bježat će opet

štakori samo.

Jure Drljepan (JUR)