Kakofonijom urbanog sivila
u polupraznom kupeu zadnjeg vagona
uglavnom šutimo

Kad su se izlistale fasade, kad je
usahla buka, kad su izbrisane slike
betonskih vertikala, pitamo se bez riječi
Ne znam budi li nas aroma jutarnje kave
ili proplanci (što konačno dohrupiše)
s krpicama snijega koji su kopnili u svibnju

 
Iako svjestan da već su daleko 
nametnuti, neprirodni gladski šabloni
ne opuštam se ni na vidiku proljetnih
razglednica, već i u toj slici razmišljam
o prolaznosti ljeta, o rujnu... 

Kao da mi prijatelj B-o čita misli
kao da... na kotačima naseljavamo morsku uvalu
kao da iz paralelnog svijeta proviruje
jadranski grad, poput školjke bijel

Slušamo kako sa zvonika stari sat otkucava podne
Nešto me podsjeti na prebrzo listanje godinâ
na sva minula ljeta, plažê, jednu Talijanku 
sa alabasterom njegovanih nogu
nepotrošivu ljepotu algi, ozona, soli i joda

 
Šutim prigušen šapat mora, žal...
B-o mi maše sa drhtave morske površine
u daljini, nešto govori sa snopom UV zrakâ
oko obrijane glave. Ne razumijem ga i moja
zagledanost u roman ga nervira, a ja zapravo
gledam kako se na naslovnici s dodirom sunca
razlijeva riječ Kundera. Neka, manje je privlačan
od prodavačice sladoleda nadohvat sunčeve jare

 
Ipak okrećem list, šuštavo, okom
kojim ispod suncobrana mjerkam, tražim oblik
Evinog lista, ali ona je bijela i glatka kao žal
što stoljeća ga valovima oblikuju
Ako još jednom, kao da mi govori B-o, okreneš list
okrenut će se i ona, eno pogledaj, gledala te stidljivo
(pa to je ovdašnja cura)
Čovječe, ona već ubrzanije diše, kesi zube B-o
i nezainteresirano se baca na prostirku
Zašušti li novi list vidjet ću joj lice
smiješit će mi se iz pera pisca koji me obasjava
riječima posve nerazumljivim u podnevnoj vrelini
Možda će se i obala glasno ljuljati, možda će mi
sa čela kapati boje dalekih dugâ
bit ćemo jedno u neuhvatljivosti zbivanja

 
B-o me podsjeća, kao da mi prolazi kroz misli:
pa nije ti to ona Čehinja, ovu trebaš osvajati
Ustani, idi, ne prizivaj čuda

 
Kad sam zaspao u valovima njene kose, ne znam
ali je mjesečevo srebro cijelu noć lilo njenu tajnu
koja me još bûdi, i još bih u njen san, ponovno
ulazio po svilenoj koži dok se mreška more
dok misao klizi u mlačan val ne stižući
nikada saznati što je pisac htio reći

i kad smo zašutjeli sred urbanog sivila
u polupraznom kupeu zadnjeg vagona

mirkopopovic