Ne pitaj me za magle
u rubovima tuge,
niti me pitaj za vjetar
što je donio nespremne riječi,
jer ne mogu ti objasniti ulogu suza.
Ali pitaj me
na krivudavim cestama života,
zašto pratim tvoje tragove
po blatnjavoj, kišnoj noći,
omotan samo vjerom i čežnjom?
I ja ću srcem ispisati stih
na prozoru tvoje sumnje:
"Nakon kiše,
uvijek,
dolazi sunce"

_________________________________

Ne sprašuj me o megli,
na robovih žalosti,
ne sprašuj za veter,
ki je prinesel nepripravljene besede,
ker ne morem razložiti vlogo solz.
Ampak vprašaj me
na ovinkasti cesti življenja,
zakaj sledim tvojim stopinjam,
po blatni, deževni noči,
zavit le z vero in hrepenenjem?
In jaz bom iz srca napisal verz
na oknu tvojega dvoma:
“Po dežju,
vedno,
pride sonce.”

Kristian Svalina