ničim ne uronjen
u latentan izvor podatka
da san u snu sanjam

ono što znam
znanje je silaska
iz sna u razvaline

u nepreglednoj ruini
kamen na kamen oslonjen
ječi nečujnom tišinom
bez zvuka škripi trajanje
u kojem se preko stijenja
penjem za tobom

koracam bez pokreta
pokušavajući biti svjetlo
za nevid i tamu
za zov

iz jučer
iz davnine

ničim ne ronim u značenja
hrlim ti nepokretno
i ti postaješ sve udaljeniji
pa muk
s kojim srastam
strovaljujući se u jutro

ostvaren pred prozorom
dubim pogledom u ništa
blejim

okom klizim ravninom zida
svijest mi bilježi trzaj: trepnuh
tek
u javi

****

upih naglo
jek i pticu
ovovremen u dnu jutra
bez pitanja što ću k svjetlu
dok ostaješ
zov i dalek...

mirkopopovic