ne plači

ne otvaraj mi vrata 

ne uvlači me

u procjepe umrlih proljeća

ne uzimaj me

u naručja  starih ulica

s mrtvim tornjevima

ne traži više

prohujale vjetrove mladosti

pusti kišu neka isteče obrazima

stoljeća protekla našim venama

pusti neka me linčuju

sve tvoje  iluzije nesmotrenosti

neka nestanem…neka umrem…

neka bude bilo što

što će otopiti led još smrznutih suza

i u njima sahranjenih muza

otiđi sebi sa sobom

s rukama prekriženim

na prsima

neka shvatim

da samo jedan trenutak je

poistovjećene poistovjećenosti

tebe-mene 

trenutak  lepršajućeg  praha

naše nedostupnosti

vida