vidiš li najzad da sam ulančana
kao smisao koji sam sebe smišlja
u kosmičkoj dokolici
i svi mi koji nemamo mudrosti i iskustva
samo fosforne znake po kojima gatamo
ja nisam poetizovano strvljenje na beskonačnost
ja sam presno sećanje na stvaranja
i nemam nikakve veze sa stvarnošću
osim ovih fosfornih zraka u krvi
kao pesma
kad krećem od sebe
ja nemam više gde jer sam već previše daleko
da bi mi zamerili pristrasnost
i opet me odbegla misao
kao oca nestašno jare
na užarenoj pruzi
zaglavljeno gleda voz
kkj
urednica
Poslano:
10. 11. 2012 ob 22:56
Spremenjeno:
17. 11. 2012 ob 12:39
Pesniški voz, ki nas zapelje ... in je prav tak, kot si ga izmislimo in ga spreminjamo med izmišljevanjem - zato je še bolj tak, kot ga vidijo bralci, ko ga preberejo. Ko je pomen koda, v kateri se nahajamo, da bi sami sebe dekodirali. In smo v svetu pesmi bolj resnični kot v resničnem svetu. Svetloba, ki razsvetli. Ki nas hkrati nikoli ne pusti pri miru. Še posebej blizu vsem, ki pišemo. Čestitke,
Ana
O hvala Vam puno Ana na ovako divnom komentaru, hvala na yajedni;kom hodu po pesnickim shinama.veliki pozdrav
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: kjk
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!