vjeruj mi sada

kad je zrak okužen

općom nevjerom

kako ništa me otuđilo nije

od tebe samo

meni tišina visi

kao paučina

obješena na okna

bez vjetra

na obje ruke

otrgnute grančice

brezovog drhtaja

ciljajući umjesto

mene u tebi

korijen debla

što sjećanje

smolom porađa

...

i tako

edenskim vrtom

šetaju sjenke onih

što umriješe sami

od ljubavi

one odbljeskom

blistave ptice

Danja Đokić