JESENJA OLUJNA NOĆ

Svu noć je cvilio vjetar

pod prozorom mojim

kao šugavo kuče

što uzalud traži

majčinog trbuha tople skute.

Nebo je plakalo nad sudbinom

tek preminulog ljeta.

Šareno lišće padalo je s grana okislih

i pokrivalo mokre ceste.

Oblaci su se sudarali

munjama paklenim se boli,

ričali kao bikovi razjereni

na koridi.

Zemlja se od straha tresla

a meni je uništen san.

Skoro tek pred zoru oluja je stala.

Blaženim snom sam tek tada zaspala.

Safeta Osmičić