u njedrima nebeskim
mjesec privijajući
na rane sumraka
bivala sam

česta kao agonija
leptira nad lampom
gajeći bezizlaznost
ja koja ti nisam ništa
ali bas ništa pružila
od onoga što se
nije pružiti moglo

što sada imam
s tim što sam ljubila
a ljubav me mimoišla
kad više ionako ništa
svrsishodno nema
osim promašene pjesme
i premašenog osjećaja
umiranja  po godovima
od kojih sam svaki
dodirnula i okružila

premda izdigla sam se
iznad sveopćeg bunila
kažem ti

postojim
dok stojim
makar na koljenima
(i to je vid spasenja)
molitvom kao polugom

izazivajući
prosti učinak podizanja

Danja Đokić