srebrni ključ mjesečine

škripom otvara dveri

staroga dvorišta

a ćelije sjećanja

otključava

pa kad psi zalaju

zatrepere zvijezde

miholjske

zaplamsaju kresovi

ivanjski

travne vlati zašume

simfonijsku pratnju

cvrčcima

grane jasena

kao bezbroj istegnutih prstiju

krošnjaste ruke

između busenja procvale čuvarkuće

vlastitim sjenama crtaju

bajkovite likove

po trošnom biber crijepu

valovitog krova

pjesma bećarska iz birtije

poput valova

zapljuskuje tarabu do puta

talasa između dasaka

i provlači se kroz komšijin šljivik

pa nastavlja do obližnjih kuća

da i tamo probudi

svrab laveža

na pospanim njuškama pasjim

dok ćuprije premošćuju tamu

seoskog kanala

i  sanjanju klopot

šinom okovanih točkova

starih seoskih kola

uz hrzanje konja

uz pucanj kandžije

stare štokrle jecaju

oko rasklimanog astala

čokanji rakije brišu talog godina

a sjećanja se sliježu kao prašina

na srebrnu zraku

mjesečine

Jure Drljepan (JUR)