k'o vječnost stisnut u tjeskobe masi

k'o crna rupa prazninu tamanim

ratnik sam tihi što na puta trasi

uz čopore sjenki drobom se hranim

kad u noć zabodem svoj – već skrhan - mač

i u repić svežem ranjeni svemir

u svjetlu svijeća dok ne stopim plač

stalno sebi lažem – proći će nemir

na svoja pleća sadit ću koprive

u oči sijat zore neizbježne

a pod strop vješat preorane njive

i čekat smaknuće od ruke nježne

Jure Drljepan (JUR)