evo več otkucava vrijeme
autoimunosti na sve
što moglo je i bilo je

i opet povraća se aortama
gdje sjećanje postaje mač
uglavljen u mojim zubima

olako ne ližem krug pepela
na kojem sjedim svjesna
da je ispušen poslijednji stih
kao dim kroz izgubljeni  poljubac
na usnama drhtavo
nebo što progorio je
odavno već zaboravom

prepoznajem te
niti straha utkane u vjeru
kako sve ipak neće proci
ni u lijepom ni u ružnom
ako mi na grudi ne položiš oganj
ovaj put
(šutnja porađa sumnju

kroz slutnje prolaska)
na kojem sam te skovala
magmom od riječi

Danja Đokić