uglavnom šutio si

tek pukotinom nara

ja sam te slušala

samoćom oplakana

(heroina u vjeri

zakleta u  jutro

prostrto sjajem

obećavajući

novonastali rascjep

umorio se u rasuđivanju tek

kao misao, želja, odjek

rječitiji od slutnje)

i eto vidiš

prepoznaju me svi otirači

u osnovi tkanja violinom

pa me sjetom

ispraćaju svi ključevi

po notnom taktu

odavno već znani

kao ti i ja

ja ti i nas dvoje

dok smijemo se i plačemo

i plačemo i smijemo se

tako odzvanjajući

u biti podešeni budilnici

na isto vrijeme

...

spremno odveć dugo sjedim

u čekanju ogrezla strpljivost

na prvom stupnju pripravnosti

brojeći stoprsteno promašaje

svih tvojih bivših što me bole

i noć i dan rasturajući

kažem ti

evo, presuđujem nam:

...

Ti kao Bog

i Božija volja Ja

od iskona

pod ruku za jedno

svikli da nas se traži

i uskrsnućem tek

u snovima

pustim opet

naš prvi susret

Danja Đokić