OSTACI POEZIJE

Na razboju mašte

nekad sam noćima tkala pjesme

srmom ih krasila

mirisom jasmina škropila.

Sad od njih nije ostalo ništa:

gromovi tuđih riječi

spržili ih

zrake lažnog sunca

ispile im bolje

ledile se od straha

pred licem kritičara

kiše mojih suza

ih ispirale.

Sada sve rjeđe

stihovi

kao izanđali dronjaci

izmile mi iz ruke

Vješam ih štipaljkama

prstiju ukočenih

na papir požutjeli

i pustim da se njišu

pred tuđim očima

bolesna od straha

hoće li ih pogledima spaliti

(ili pozlatiti,

nikad se ne zna)

Safeta Osmičić