svunoć je ljubio mjesec

ogledalo moje sobe

umjesto srca

rapsodijom rasijanja

kao da je u meni žviždio

netom izgubljeni vlak

i njegov lik s druge strane

pruge i od stakla

želja, očekivana krhkost

bez svake treće koja

ispunjenjem miriše na sreću

uglavnom s porazom

umjesto zvijezda

padale su noćas

na očigled mjesecu

pregorene munje

uz urnebesno hihotanje

uvezanih laži u vijenac

na glavi pobijeđenog

istom onom obmanom

lomio se svu noć po meni

zvuk od kojeg sam drhtala

jer me nije bilo u svjetlu

odabranog prozora

(u čijim sam zjenicama

oduvijek, o Bože

nebeski šapućem ti

samoćom tek)

slutnjom pripremljena

samo drugujem

s dugom kao nebom

prostrtom prosto negdje

rasijanje gdje sama sam

za lom uz vrisak

okno što vlaži noć

Danja Đokić