svako jutro kad ustanem

i kad me umjesto kave

za dobro jutro dočekaš

s kletvom prokleti Bosanc

prokleti Juda Iškarijot

sav se stresem

a potom osmotrim u ogledalu

i sam sebi kažem ja sam Bog

dok ti klizećim koracima

lutaš po svojim psihozama

i kompulzivno mi pokazuješ

mrlje na šalicama

(za koje sam navodno jedini krivac)

ja se uputim u ambulantu

da od sebe nešto stvorim

dok ti ostaješ sama

u kući s rešetkama na prozorima

među svojom žalnom glazbom letećim ženama

orahovim komodama

crnim limuzinama i jehovinim svjedocima

među crno-bijelim fotografijama svojih dželata

dok polažeš cvijeće na njihove grobove

dok ne vidiš nikog osim sebe

i ne poštuješ nikoga

osim crne kronike

kruikuja

i crne magije

ne ne ja neću da iz noći u noć sanjam Černobil

ne ne govori mi da ti nije ništa

(psihotik je neodgovoran čovjek

što visi na tuđim ramenima

šleper, obična prikolica

psihopat je čovjek koji srče tuđu krv

i pljuje po vlastitom sjemenu

čista obična varalica

što ne osjeća ni dlan

ni plišani glas)

ne ne volim katekizam

(ni bijeli ni crni)

ne neću da budem slabić kao ti

prokleti pjesnik s usranim gaćama

kao onaj kurčev Baudelaire

(što je jebavo crnkinju

jer se bojao bijelih žena)

ne ne želim biti

guzolizac nekog portala

ja želim biti muškarac

a ne papučar

što grli drveće

što zna zapaliti svoje pjesme

što dodiruje vlas dobre žene

i s njom putuje po trans-sibirskoj željeznici

i jebe mi se što misle o meni

oni

i ona kukavičja rodbina

bez savjesti

a ti kako hoćeš

breza