dok me u grlu grebu
nemušte oluje
dok između prstiju
raste paučina
ustajale skučenosti
dok rasklimane opeke
šljapkaju na stazi
pod koracima rastanka
a škripa vrata
reže tihu tamu noći
čudna bol
pomutnja
neki podmukli trnci
u slabinama i glavi
- možda te ljubim
al' dok gledam
kako prkosno odlaziš
ponovo se pitam
da li tvoja ogledala
spavaju mirno
i što bi rekli mrtvi kitovi
na dnu torbe
u tvojoj pomadi
urednica
Poslano:
08. 05. 2012 ob 13:51
Spremenjeno:
11. 05. 2012 ob 17:19
Jur, lepa in drugačna pesem o občutjih, ki prevevajo trenutke ločitve. Morda je tole s kiti na koncu le racionalizacija ali pa nuja poiskati vsaj eno rahlo negativno stvar na njej, odhajajoči, da bi bilo pesniškemu subjektu vsaj malo lažje ... originalno in zanimivo.
LP, lidija
Poslano:
08. 05. 2012 ob 20:31
Spremenjeno:
11. 05. 2012 ob 14:30
Hvala, Lidija
O kitih v kremi sem slišal ali prebral precej let nazaj in ta stavek zapisal
med "zidake" iz katerih "zidam" svoje pesmi. Doslej je ta zidak ostajal
na zalogi, zdaj pa je končno dobil svoje mesto v pesmi.
Presojo ali je na pravem mestu prepuščam bralcem, vsekakor sem hotel
narediti majhno ekološko provokacijo.
Lp, JUR
Čestitam za podčrtanko in pošiljam lep pozdrav z Domžal (podhod SPB), Joži
Hvala Joži
Lep pozdrav tudi tebi.
JUR
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Jure Drljepan (JUR)
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!