na početku kraja
opet ću se ponavljati

ja nisam kriva
što je jesen
uopće što je
smijenila proljeće
preskačući toplinu
od koje smo se bojali
jer nikad nije dolazila
sama po sebi
bez ogoljenja svijesti
obilato uz posljedice

...

o Bože, kako bole
sve te vijesti u letu
koje donose ptice
izgubljene negdje
između sjevera i juga
baš kao i plavi  lokvanji
odrođene kapi neba
od kojih sam zasuzila
djevojački nevino

trepereći upravo tako
po prvi put
(kao)

...

otisnuta svjetla pramcima
što zajedriše u plavetnilo
tamo gdje sam porađala
svako naše buduće dijete
iz pupkovine svemira
sveto kao oko srca

Danja Đokić