Zavučeš se pod jorgan vjeđe

kad se zajapureno sunce

otkotrlja niz gorske padine,

a sjena zadnje lastavice vine

s ježura pomodrjele trave u

nijemo, slamnato potkrovlje

tu negdje

između leće i mrežnice mućkaš

još neotvorene tube staklovine,

zgusnute fermentirane kapljice

medovine namrvljenog svjetla

u varljivo opojnim ćutilima,

tanušnim kao blještava srma

u munji sinapse

o, raskošna ljepoto blijeska,

koliko tame poslije tebe ostane!

U činiji razmućenog dana

slika za slikom postaje mrlja

razlivenih želja. Mrljava

zjenica čara što zna i ne zna;

svijet zatitra i utrne

s pritiskom vjeđe i nemaš kuda,

osim kroz želatinoznu staklovinu,

preko srče zdrobljenog vitraža

po komadićke šarenog svjetla,

načičkanog oko bujnih trepavica

čudesnih zabluda. Noć je snovid,

sam si, sam svoj mrak.

breza