zajedno smo tu

sjedimo jedno do drugoga na divanu

za ruke držimo se

možda po navici samo

a svako od nas

samoću svoju ćuti

osmjehnem ti se

uzvratiš mi mahinalno

pogled ka meni baciš

bez sjaja u očima snenim

pozdravljaš kad dođeš doma

iz kurtoazije

lijepog odgoja radi

ali bez poljupca

i svijenih ruku oko moga struka

u vlaku života

bez konduktera i voznog reda

u istom kupeu sjedimo

sjedište isto dijelimo

a svako u svoju samoću

svakoga dana krene.

Heerlen, 11. 02. 2012.

Safeta Osmičić