Iz prašine san se diga,

punim plučem disa,

hodon se vrtia, zamirisa

zemaljski svit, jednostavno

ispružia se plavim vodama,

sa mlikom odrastao lip.

I škola me smantala,

nisam je sluša ni glasno ni tiho,

jedino šum mora mi bia drag.

Takvim spornim tempom

lipo

sam

pliva

do

dvadesete,

osmijeh na licu bia je pošten,

vitar mi prijatelj i svijetlo nebo

nosili me, letia sam često

otocima sriče, vodila me struja

mladost i širine

sve do tridesete,

i nju sam popia !

Bančia sam dalje zbog one lude glave,

prepun emocijama, olujama i mjesečine,

naviga svu snagon do ljute zore,

a fortuna ka kurva leđa mi okriće,

srce stisnut u dubini mora.

I dan danas ribu lovim ka i prije,

sidim na brodu punih suvenira,

četrdeseta iza vrata

kao grč me vata. 

Edi Sorić