Suncokreti uvijek prate sunce,

kao što muški svijet uvijek

okreče glavu za tuđom suknjom.

Iznervirane suncokrete imam u glavi.

Pa kako bi se drugčije protumačilo, 

da se uvijek osvrčem za suncem.

Onim u tvojim očima, poluotvorenim, vlažnim.

Ne trebam ko Van Gogh odsječi sebi uho,

da bi mi bila inspiracija, da nacrtam taj suncokret.

onaj koji okreče moju pamet, moje misli, moj dan.

Jedino plavo nebo trebam za okvir mome suncokretu,

kada polako, klonutom glavom čeka zalazak sunca.

Eto, proleče polako stiže. (Samo što me stiglo i prestiglo).

Sjene u mom vrtu postale su predugačke ...

Samo još suncokreti u mojoj glavi uspiju uloviti

zrake toplote i svetlosti sadašnjosti.

Blago njima.

Perc