Do sada si ubijao klicama novih rođenja,

ali sad to radiš drugačije,

ovakve smrti još nisam srela.

Ti nećeš mile oči, ni meso

što čuva uspravne kosti,

ti nećeš voljna ramena

s kalupima mirnog čela,

ti nećeš, nećeš jamu

bezubih usta, sa ždrijelom

uzidanim u muk grcaja.

Ti hoćeš kas na osedlanim leđima

i dvostruki rez uzda u žvalama;

hoćeš uzengije izdržljivih dlanova,

da ti mamuze čizama ne nažulja prepona,

ti ne daš, jednostavno ne daš, mira zemlji

što se drobi s klinovima iz kopita,  

ne daš, naprosto ne daš, da presahne znoj

odsluženih četrdesetogodišnjih konja,

jer ti treba za bujanje zlatonosnih rijeka.

Ti hoćeš prije svitanja mraka

da stigneš do zlatne četvrti

mjeseca nad obzorjem

svog triglavskog božanstva,

ti nećeš kazan s parom

nadanja

da nije prazan.

Za kavijar

i tatarski biftek s leđnih lopatica

tebi ne treba, zbilja ne treba

vatra,

treba ti samo čađ s kazana

isparenih duša,

da premažeš lice,

da te mrak oka ne prepozna,

dok se skrivaš, igraš

smiješ;

e, moj care, ta igra predugo traje

i žao mi je, žao mi je raje.

Patetika je jedini praznik koji još slave.

Žao mi je i mene

i svih mojih četrdeset konja,

koje žrtvovah svetinji trojstva svoga,

s vjerom u tebe, moj gospodaru,

evo, klanjam se,

opet se klanjam tvome daru

što lijepoj smrti, uvijek iznova, zna

dati drugačiji izraz,

preoblikovati joj obraz

da se odmah ne prepozna, da se ne vidi

sve dok se krvavo sunce ne probudi.

breza