I kad se naslutim

u tvojoj priči, šutim,

ne mogu je potvrditi,

ne mogu zanijekati,

mogu samo prisluhnuti  

i

vjerovati

da nije sve u riječi,

da je mnogo više u rijeci

kojom ploviš iza bedema

svoga rodnog grada,

po čijim kaldrmama

još nikad nisam nogom,

već samo s čulnošću, stala.

Čula sam da nam

ista proljeća beharom

kite krošnje jabuka

i znam,

mojoj grlici je svejedno

na čiju granu sjeda

kad pjeva,

jer njoj je samo do pjesme

i leta safirskim prostranstvima,

gdje su bedemi jastuci oblaka,

pa i kad spava u desnom oku

joj sunce sja, a u lijevom mjesec

bdije nad zvijezdama, godinama

tako slušam -

uroborosa u meni igra folklor,

a ja se samo za svojim nosom

okrećem i vrtim… vrtim…

vrtim u krug,

dok behar po meni toplo sniježi

i parni valjak ježi

jesen u meni

tuguje, a u tebi proljeće,

ni sunce ne može, ne može

kroz oblake.

breza