ukrcanje na tvoju lađu
bio je izazov
koji sam skupo platila
(veresija je sigurnost
samo onima što se vole
dostojno)
...
u nedoumici
trebam li izdati bilo
sebe
ili tebe
svakim jutrom
iz nesanice probuđena
rašivam table neba
nad očajem
(mada je uzalud hvatati
sve te končiće
za spas nečega odavno
osuđenog na gubitništvo)
zbog jedne obične iluzije
premda na samrti
evo krunim još uvijek korake
žvačem laži u listanju
svih tvojih lica
prepoznatih
ledom gmižući
(množina je postala jedno)
pod stopalom
koje je
razgazilo nevinost
prvog snijega
Smatram kako je poslijednji dio, nazovimo poslijednja strofa pjesme, potpuno nepotrebna, suvišna u ovoj više nego odličnoj pjesmi
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Danja Đokić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!