oprosti mi, frederico,

one noći, kad krenuh, ne znajući

kako ću na putu proći, od svega

iz drame ponesoh tek tvoje riječi

i to je taj nož, što u ruku staje

vjerujući kako ćeš me, kad se vratim,

dočekati tu, stojeći tako u polukrugu,

naslonjen na anđeliku

u slovenačkim gorama,

među sergejevim kerovima,

što istu kuju redomice objahuju

uz tvrdu koricu proustove sodome i gomore

u traganju za izgubljenim vremenom

koje posvetih

ispravljanju izvitoperenih polica

i maštanju o testamentu, s kojim bih unucima

u naslijeđe ostavila bar biblioteku;

jer, eto, naslutih, da će me crna zmija

na željeznim kotačima, sikćući:  

stićiću...stićiću...stićiću...

odvući

u noć bez remarkovog crnog obeliska,

bez sjećanja na croninove tri ljubavi,

na vitešku gustu maglu,

na zločin i kaznu, moju,

u danu kad udahnuh svoju dušu životu,

što beživotnim očima još kroz mene zuri

i šuti, samo šuti,

srce moje.

oprosti mi, frederico,

te noći, kad krenuh, ne znajući još ništa o rođaki beti,

uzeh pod ruku bratoljubov riječnik stranih riječi,

a u drugu pun kofer sabrah titovih djela,

jednu haljinu, hlače i tuniku, te trenerku

s prišivenim brojem na desnoj strani,

ispod srca (za svaki slučaj)

i zataknuh nekoliko praznih listova

u knjigu ptice umiru pjevajući, vjerujući

da će mi dobro doći, ako se sjetim

još kojeg razloga,

osim sobe, dva sa tri i po kvadrata zemljanog poda

štale, ispod stare lipe, pod kojom se ne laže,

(tako Lidija kaže) (i ja se slažem, jer se tu samo riče)

s kojim bih se pred unucima opravdala

zbog pepela testamenta,

što ga ostavih nadomak balkanske vatre

uz koju se ne pjevaju ciganske balade.

breza