Moram dalje,
tamo gdje se ne osvrćem za tvojim tragovima.
Gdje raste drveće, kraj kojih dan za danom ne hodamo oboje.
Moram dalje,
jer ne mogu se više hraniti iz limenki sjećanja.
Instant dani oklijevaju između grla i jezika.
Moram dalje, da ne dodajem tvoje ime u svaki obrok.
Da u zemlji, gdje tvoje ime nije domaće,
ispijem kelihe ponavljajuće svakidašnjice.
Moram dalje, da iz nemirnih jutara odagnam vjetar,
u knjigu, što otvorena na 13. stranici, strpljivo čeka
novo poglavlje.
Moram dalje, da izaberem ime liku iz zrcala
kojem već dugo nisam rekla koliko ga volim.
Da iz zbunjenih pogleda nanižem ogrlicu,
što će poljepšati moje ostarjele želje.
Moram dalje od ulice gdje raste jabuka
sa zabranjenim voćem,
gdje me guši zrak izdahnute tišine
i gledam vrata zakračunata pitanjima.
Moram dalje, u željeznoj košulji,
gdje zvuk tvojih godina nijemo udara
o tvoje poslanstvo.
Iz tvog nadrobljenog kruha se u vremenu, što ga
odbrojava veliki sat perona, umjesto jabuke,
najedem slova spoznaje.
Smokvinim listom pokrijem oči i uši
I putujem… dalje.

Mima