na dnu iskonske zvijezde si me stvorio.
svoje bezimeno tijelo prepuštam tebi
i tonem u stvarnost.

oslobođena korijenja i vjetra,
sva još u svili i trstiki osluškujem:
dan je nešto više.

odričem se svoje kože,
prilagođavam se gibanju kojim dišeš,
kojim daješ ritam glazbi ponoćne modrine.

neki miris se širi, kao da se neću probuditi;

ista stvar, koja kriomice vlaži stegna ispod odjeće,
koja mokra do bokova oplodi jutro,
koja se u očnom tjesnacu odriče sama sebe.

glas koji tek pupa
i samo ponekad postaje blijed u jutru
koje krijepi,
koje odabire skok iz vremena.
 

Jure Drljepan (JUR)