Neke riječi
imaju dva, tri pa i više lica,
a samo jedna supka usta.
Kad ih ljubim u aprilskom jutru,
zelenim herpesom
mi zaraze uho.
Pecka,
svrbi,
bubri
dok ne nabubri u misli
što se, kao mak cvijetom,
otvori.
Hvala, Davorka, za ovu pjesmu, kakva god da jeste, ste zapravo dobrim dijelom sami krivi , jer se je zametak ustvario kraj Vašeg Vrelišta i razlistao kraj Vaše Fatamorgane. Danas sam već jednom umaknula ovu pjesmu iz objave, u namjeri da Vam je pošaljem privatnom porukom, a onda sam se sjetila da ovdje, na ovom pjesničkom portalu, ima još puno opojnih pjesnika, pa sam je, evo, opet vratila.
Obzirom da ne znam koliko ste proljeća do sada nabrojali, nadam se da mi nećete zamjeriti, ako Vas zamolim da se međusobno ne persiramo, jer ovdje smo nekako navikli na neposredan način komunicirati jedni s drugima, što opet ne znači da se manje poštujemo. Eto, to bi bila moja želja, ali ću poštovati Vašu odluku.
Lijep pozdrav, breza
Istinski sam impresionirana Poezijom koju pišete i ukoliko je bar neka riječ iz mojih pjesama bila inspirativna za nastanak ove fantastične pjesme, zaista sam presretna i počaćena. Zahvaljejem Brezo i pjesma zaslužuje da ostane među objavljenima ovdje na portalu, jer je i više nego odlična. Pristajem na nepersiranje, evo, od sada, hvala.
Super, Davorka, raduje me! Jednom davno mi je poznati slovenski pjesnik, na žalost, već pokojni, France Forstnerič, rekao da pjesnici govore istom dušom i da se zbog te bliskosti ne bi smijeli međusobno persirati i tri dana međusobnog druženja u pjesničkoj koloniji, mučio me je time, dok me nije naučio
Lp, breza
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: breza
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!