Sretoh je onog dana uz rijeku,

pognuta tijela,

u dronjcima,

s prljavim zavežljajem

i šeširom punim cvijeća,

koje je medilo ozračje.

Lijepo je to cvijeće,

rekoh,

ogleda ti se u očima.

Hrapav isušen dlan

zacrta luk.

Uzmi, osmjehnu se,

ne trebam je više,

sva njena modrina nek' se pretače u tebi.

Plava potočnica, već malo uvela,

mirisaše na rijeku, gradsku prašinu i cvjetnu esenciju.

Mima