Možda sutra osvane onaj dan
kad labudovi skliznu kroz tvoje vjeđe,
kad površina bijelog kamenja pomiluje tvoja stopala.
Možda se vrate neposlana pisma
namirisana parfemom željezničkih stanica.
Možda pokucaju riječi i dotaknu se
vrha tvoga jezika.
Riječi koje si zatajila
dok si ih, još kao mala djevojčica, stiskala među stegnima
iza ruševine duginog tobogana.
Možda sutra,
kad ovce saviju ekloge,
otkopčaš svoju svilenu bluzu
da galebovi zalepršaju
iznad krovova pješčanih sati,
sutra,
kad se košute prilijepe na tvoje obraze,
kad se dodiri prstiju vjetra provuku kroz tvoju kosu.
 

Jure Drljepan (JUR)