S radošću pozivaš

subotnja jutra

u ranodnevne metafore.

Tišina umiva oči.

Svjetlost i sjenka te

sasvim jednako grle.

U šutljivom ognju

zacrtavaš obris riječi,

izbjegavanje odgovora

i tajnu povezanost uvijek istih pitanja.

Nosiš li još u sebi pjesmu drveća,

potpis kamenova,

skuštranost vjetra,

i mimoilaznost rijeka?

Redoslijed sunčanih zraka

meko svjetluca na paučini

novembarskih izmaglica.

Jure Drljepan (JUR)