Šest i trideset minuta.
Veče. Najlepši deo dana.
Bezbroj lišća žuta.
Nekoliko klupa. Fontana.
Jednoj klupi prilazi čovek.
Elegancija: šešir, frak…
Na park se stidljivo tek
Počeo spuštati mrak.
Gospodin često na sat gleda.
U ruci drži cveće.
Čas ustaje, čas seda,
Čas pored klupe šeće.
U kaput zavlačim vrat –
Sve je više hladno i mračno.
Gospodin gleda na sat,
Gledam i ja – sedam, tačno.
Svetlost gubi bitku sa mrakom –
Takva je sudbina njena.
Kroz park brzim korakom
Dolazi jedna žena.
Slušam, žena opravdanja ređa.
Čujem reči: stani, stani!
Vidim čoveku leđa
I buket cveća u fontani.
Lubljana, 1995
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: MAKI
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!