Ishodiš mi iz trepera,

iz uznosa vrtložastih!

Ptiče krasno od lepeta

skupih želja vijugastih!

Lakokrili mamni žerav

nebo žudnjom omalao,

razmašio, rasperjao!!

Eno, gori u začudu!!

U začudu bukte srsi,

mahniti mi koračaji!

Uz vremešne svijam zorne,

ti prekoriš nepokorne!

Uvrežene jutriš tmine,

doklikneš mi iz nigdine:

„Eno staze od sedefa!“

Sedefnim se tešim prahom,

oklopite strepnje gonim!

U kovitlac duše tvoje

medotočna da zaronim,

da te ljubim doželjenog...

No se bojim nesudjenog,

pa biserom stope pratim:

kad zalutam – da se vratim!

AleksandraP