Ne sjećam se točno
tko je prvi započeo
vratolomije

lažima je godila šutnja
a hladnoća je bila okidač
za bijes

oboje spremni
za dan što je
produžio
a mi ostali
nigdje

kuda putuju svi oni
što subotom kupuju karte
za petak uoči
koncerta za pamćenje
(na nekom stadionu
skupljajući jutra
u mamurluku)
jer su se prešli

za cijeli jedan
slijed minutama
okrenuli let
postiđeno

...

evo mašem ti
mašnom iz svoje kose
obilježena od tebe
za slijedeću sječu
očima

krenula sam
borove grančice
presadit na tjeme
(sebi
da jednog dana možeš
brati vrhove)
za pročišćenje pluća
kad me uzdahom
budeš opet tražio
jer sam ti stup

na koji oslanjaš svoje
mršave izdanke
godina osiromašenih

zemljom obojenih
obraza
jedino ti

nebo
u očima zaspalo
dok ga svjetlo moje
ne probudi
i miris borova
pod kojim smo
nekad sanjali

...

po čemu ću te pamtiti
dok pitaš u rasulu
pamti me

po zašivenim usnama
iz kojih sam uzalud
cijedila riječi

u vječitom kašnjenju
(jer ništa drugo i nije preostalo)

Danja Đokić