Krenem

da te ostavim

(kao lane

u snijegu

neotpornog

možda

u vrelini žara

neprekaljenog)

poput mača

prekriženog

ovog trenutka

zauvijek

. . .

znaš

(isuviše ranjavana

uz to premalo hrabra

i snage gladna

kako bih mogla

osim da poniženjem

posustanem još

umjesto

odupiranjem)

rasprostrem se

kao pokošena trava

što rosom suzu ljubi

umjesto usnama

onoga što poniraše

u jezgru duše

pepelom

onoga što gazi

ognjem neosvješten

od siline udaraca

djelom uglavnom

(dijelom riječima)

kao tam tam porukom

oko lomače

s porugom

plešući

Danja Đokić