Što je bezdušan
Dan na isteku,
U moru pohranjenih
Bezduših godina,
Kap gorčine u
Nepresušnom oceanu tuge,
Kristal leda na
Beživotnim glečerima,
Zrno pijeska u
Hodajućim dinama.

Kad iskašljem iz pluća
Tegobu što guši,
Vjetrom ću obuhvatiti
Zatečeni krajolik
I onda poželjeti neku
Novu stranu svijeta.

Bit će kako je suđeno
Kad se svjetlost razlije
Dolinom postojanja,
Mene će sa vrhunca mraka
Onaj jedan jedini tračak patnje
Opet nekom putanjom pogoditi.

I ništa se posebno neće zbiti,
Tek, izdvojit će se jedan ponovljen otisak,
Među utiscima kronologije propadanja.

Danja Đokić