Neke stvari bi čovjek lakše izgovorio suzama

nego riječima

onako kao što jutarnji zračak rosom progovara

s okrunjenog cvijeća i lišća što drhtureći

svjedoči o hladnoći minule noći

ali ja ne mogu tako plakati, meni nije dano da svjetlom plačem

ja ne znam plakati niti onako kako plaču normalni ljudi

jer kad ja zaplačem ruknu suze baš k'o kamenje što se krnji od stijene

i ljudi pobjegnu u svoje kuće,

začepe sve rupe, da ne čuju kako se kotrljaju

i neke stvari je, potom, lakše izgovoriti mukom

nego riječima

jer kad muk, onako težak,  padne u utihu samotne tišine

razgrne joj površinu, digne val i zakolobari, kolobari

sve dalje, sve šire, sve tiše, tiše

oko bolne bradavice na prsima duše

oko glave

oko Mjeseca, oko Sunca

sve dalje,

sve tiše i tiše

dok u pjesmu ne rukne, da sve zaboli.

breza