zatekoh se jednom pred pasjom sjenom

i žutom kredom na nju nacrtah smijeh.

jer bijah dječak, rekoše mi da je ta

pasja sjena božje oko svevideće.

kad muškarac postadoh, žutu kredu odbacih:

sličan psu postadoh i svoju blijedu sjenu

zagledah uvijek onda, kad suncu okrenuh

leđa. dok  moja sjena ispred mene hoda, znam,

udaljavam se od suncokreta i nestajem u

kraljevstvu sjena. u njemu je vjerojatno onaj bog

koji u svojim ludim očima sakuplja sitne sjene,

kojima zatim draži svojega blijedoga,

zavidnoga psa. ljudi su onda poslušni, jer

misle da su tek sjene u očima božjim.

Jure Drljepan (JUR)