Tako nekako

uvijek bude

nakon svega

razlije se nebo

i duga postane

masan trag

gorljivosti jezičaka

u rasulu

svemir

zaboli ponekad

staza gubljivosti

putnika za vječnost

gdje prestaje trajati

ono što nije naučilo

da istinom traje

pa kad sve ponovim

i počnem suziti

od narazumjevanja

kao mjesec mlad

kad ga se okači

na obrve

u bespomoćnosti

poručujem ti

ne troši riječi

uludo u izgovore

ako nisi potpuno siguran

da si iscrpio svu šutnju

jer ću opet umivati zjenice

nikad sebi ne objasnivši

zašto uvijek plaču oni

što ne trebaju plakati

i zašto je putanja obmanama

od naslućenih negdje do nigdje

pogledima njihovim posuta

Danja Đokić